Vatreni – zašto ih zapravo volimo?

 Hrvatsko, do sad neviđeno, nogometno oduševljenje. Hrvatsku reprezentaciju pratili su i oni inače nezainteresirani, čak totalno neupućeni, od kućanica koje neznaju što je offside do nogometnih dr.mr.sc.-ova, djeca, staro, mlado, ma svi. S Vatrenima se živjelo, disalo, plakalo, veselilo, prolazilo predinfarktno stanje. I nije to bilo obično svjetsko prvenstvo, stvarno se može reći da je "nešto bilo u zraku", neka posebna atmosfera, kao da se događa nešto novo što do sada još nismo doživjeli i to ne zato što do sada nikad nismo osvojili srebro, nije to bila samo euforija. Svi su se oduševili Vatrenima, doček u Zagrebu je bio spektakularan, više od pola milijuna ljudi na ulicama, a nastavilo se i po drugim gradovima. Zašto ih svi vole nije pitanje na koje je teško odgovoriti, ali ja u tom odgovoru želim otići malo dalje, iza kulisa. Dečki i izbornik Dalić pokazali su vrline zbog kojih ih doslovno cijeli svijet veliča. Upornost i dosljednost u kojoj se nisu dali smesti, poniznost i skromnost bez napuhavanja, jedinstvo, zajedništvo i timski rad, mir i smirenost, samokontrola i fokusiranost, vjera da iako smo mali možemo postići mnogo, hrabrost, srčanost, strastvenost, potpuna predanost cilju.... i na koncu ljubav, ljubav za Hrvatsku. Strani mediji kažu da su pokazali "neuništiv duh". Budimo iskreni, skoro cijeli svijet je navijao za Hrvstaku u tom finalu. Stvarno su osvojili naša srca. Ali zašto, što je to u tim vrlinama tako dobro i privlačno? Tko je autor toga, tko stoji iza zavjese? Nije Zlatko Dalić. Prije cca 2000. godina hodao je ovom zemljom, liječio i oslobađao ljude i činio dobro, a na koncu umro mučeničkom smrću za spasenje svih ljudi. Sad već znate da se radi o Isusu. On koji je Bog, odrekao se slave na nebu i postao običnim čovjekom, kao ti i ja. Nije se držao svoje jednakosti s Bogom, a mogao je, imao je potpuno pravo. Zar nije to poniznost, skromnost? Hodao je ovom zemljom i uporno i dosljedno činio dobro svima. Nije se dao smesti čak ni kada su mu u agoniji u Getsemanskom vrtu umjesto znoja sa čela padale kaplje krvi jer je znao kakva muka ga čeka. Svejedno, išao je do kraja. To se ljudi moji zove upornost, dosljednost, predanost, ali i puno više od toga, toliko puno više. Bio je kušan na apsolutno sve kao i mi, ali u ničemu nije sagriješio - samokontrola. Kroz sve je prolazio s nadnaravnim mirom jer je znao da ga njegov nebeski Otac kroz sve vodi i uvijek je s njim, ta prisutnost bila je opipljiva, stvarna, ne neka religiozna fraza. Kroz sve ga je vodila čvrsta vjera i povjerenje u Oca jer je znao tko je, od kuda je došao i kamo ide. Rekao nam je da nam je dovoljna mala vjera poput zrna da postignemo velike stvari, jer zrno, čak i ono najmanje, izraste u veliko stablo. Isus je uvijek naglašavao zajedništvo, jedinstvo i timski rad, a crkvu tj one koji vjeruju je nazivao svojim tijelom: "Jer tijelo se ne sastoji od jednoga uda, već od mnogih...Ne može oko reću ruci: "Ne trebaš mi", ili opet glava nogama: "Ne trebate mi." Štoviše, najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji." (1. Korinćanima 12:14,21,22). Na putu do srebra naši nogometaši su govorili da su umorni ali da će se boriti do kraja makar padali s nogu a tako je i bilo na terenu. Nekim čudom su iz sebe izvlačili snagu da i dalje trče i zabijaju golove, igrali su, ne za sebe, nego za Hrvatsku, za nas. Neznam kako bih objasnila koliko više od njih je hrabrosti, srčanosti, predanosti i ljubavi pokazao Isus. Ostavio je svu slavu i raskoš neba i spustio se u ovu prašinu, među nas, živio voleći, ozdravljajući, oslobađajući i na koncu umro mučeničkom smrću na križu kako bi ostvario ultimativnu ljubav, ozdravljenje i oslobođenje za nas . I nije to bilo moranje, Isus je bio dobrovoljac. I sigurno mu to nije bila neka misija koju je hladne glave s čvrstom odlučnošću ostvario, učinio je to jer nas je volio. Iz kojeg bi drugog razloga to napravio on koji je ljubav? Volio nas je, ne sve kolektivno, već potpuno osobno. I ta osobna ljubav potpuno je stvarna i dostupna danas, sada, upravo sada. Kojim riječima dočarati onoga koji je stvorio čitav svemir, koji je ljubav sama i koji je izvor svega dobroga, svih ovih vrlina koje su nas toliko osvojile kod naših nogometaša? Samo jedna riječ – NEOPISIVO! Drugim riječima, ne mogu ti ja to opisati, to moraš sam/a doživjeti.

Poslušajte i pjesmu